U potrazi za ispravnim govorom

Jeste li se ikad našli u situaciji kada ste poneseni emocijama izrekli nešto što nije bilo dobro i zaželjeli to povući? Riječi su moćne, one mogu graditi i rušiti mostove među ljudima. U našem svakodnevnom životu njegovanje istinitog, prijateljskog i podržavajućeg govora ključno je za stvaranje mreže dobrih odnosa i iskoraku iz zlosreće.

Učenje chana odvodi nas i korak dalje i izvodi nas iz vlastitih priča i upućuje u izravno iskustvo stvarnosti koja je onkraj riječi. Više o tome saznajte na javnom predavanju učitelja Žarka Andričevića pod nazivom "U potrazi za ispravnim govorom", koje je održano u veljači 2025. 

......

Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.

Transcript

Pozdrav, ovaj put iz Zagreba, kao što ste čuli. Tema je, dakle, potraga za ispravnim govorom. Ispravan govor vrlo je važan aspekt prakse u budizmu općenito. Pokušat ću večeras na sebi svojstven, jednostavan i dubok način objasniti što se to zapravo podrazumijeva pod ispravnim govorom u budizmu. Dotaknut ćemo se, naravno, i chana; to jest, govorit ćemo o funkciji s jedne strane govora, a s druge strane tišine u okviru chan prakse.

Za početak, rekao bih da je ono što svi znamo da je govor temeljno sredstvo komunikacije. Ne govoreći još niti o budizmu niti o chanu, ono što je, siguran sam, svima nama poznato jest da postoje određene društvene norme, vrijednosti i očekivanja koje bi naš način izražavanja trebao zadovoljiti. U načelu to znači da bi naš govor trebao biti pristojan, da bi trebao zadovoljiti taj kriterij pristojnosti, a to prije svega znači izbjegavanje vulgarnog ili uvredljivog govora.

Zatim, trebao bi na neki način iskazivati poštovanje prema sugovornicima, u smislu poštivanja tuđih mišljenja, osjećaja i identiteta, kojim god ti identiteti bili. Nadalje, empatija je također nešto što bi trebalo biti prisutno u govoru, a ovdje se odnosi na razumijevanje tuđih perspektiva i osjećaja. Kao četvrti aspekt društveno prihvatljivog govora, mogli bismo reći, jest konstruktivnost, dakle korištenje govora koji potiče dijalog i suradnju.

Kroz ove četiri točke možemo približno vidjeti kako se definira društveno prihvatljivi govor. Takav govor trebao bi promicati pozitivnu komunikaciju, razumijevanje i poštovanje među ljudima, bez obzira na njihove razlike. No, u novije vrijeme, otkako postoje internet i društvene mreže, gdje svatko slobodno izražava svoje mišljenje, postalo je osobito važno prisjetiti se ovih načela. Siguran sam da znate na što mislim. Toliko o općenitoj definiciji društveno prihvatljivog govora. Sada ću se okrenuti onome što je naša tema večeras, a to je govor u budizmu.

Za početak ću reći da, kako je i Karmen spomenula u uvodu, postoje tri načina djelovanja o kojima se u budizmu govori. Uz to, najpoznatiji aspekt budističkog učenja vjerojatno je onaj o uzroku i posljedici, ili o djelovanju i uzvratima tog djelovanja, dakle o karmi ili karmavipaki, kako se to na sanskrtu naziva. To jest, djelovanje koje ima svoje uzvrate ili posljedice.

Vrlo pojednostavljeno, zakon karme, kako se najčešće naziva, odnosi se na to da dobra djela rezultiraju dobrim posljedicama, a loša djela rezultiraju lošim posljedicama. Ovo je vrlo pojednostavljeno. No, kakve to veze ima s govorom? Govor je naime jedan od ta tri načina djelovanja koja su prije spomenuta.

Možemo djelovati umom, možemo djelovati govorom i možemo djelovati tijelom. Sva ta tri načina djelovanja imaju svoje posljedice. Međutim, govor i tjelesni činovi predstavljaju ispoljeni oblik djelovanja koji se izravno odnosi na druge i utoliko ima puno veću karmičku težinu.

Drugim riječima, naš govor iznimno je važan jer ima golem utjecaj na oblikovanje naših života i života drugih ljudi s kojima dolazimo u dodir. Govorom možemo stvarati skladne odnose oko sebe ili ih, naprotiv, učiniti iznimno teškima i neskladnim.

Što se tiče ispravnog govora, kada govorimo o budističkoj stazi, prije svega treba znati da se cjelokupna praksa u budizmu temelji na uspostavi sklada u nama i oko nas. Stoga se govor smatra vrlo važnim aspektom prakse. Nalazimo ga u Osmerostrukom plemenitom putu; nalazi se na trećem mjestu. Dakle, imamo ispravno gledište, ispravnu namjeru, a zatim ispravan govor, potom ispravno vladanje, ispravan način života, ispravan napor, ispravnu pomnost i ispravnu usredotočenost. To je osam točaka Osmerostrkog plemenitog puta, koji predstavlja put ka oslobođenju u budizmu, onako kako ga je sam Buddha Šakyamuni formulirao.

Vidimo da je ispravan govor na vrlo važnom mjestu; sama činjenica da je sadržan u Osmerostrukom plemenitom putu govori da je to jedan od važnih aspekata prakse koja nas vodi ka oslobođenju. Pogledajmo sada pobliže kako se ispravan govor definira u budizmu. Buddha je ispravan govor definirao više u negativnom smislu, više ga je definirao kroz ono što ne treba govoriti.

Dakle, postoje četiri aspekta ispravnog govora, mogli bismo tako reći. Prvi se odnosi na suzdržavanje od laganja. Dakle, suzdržavanje od laganja.

Razmišljajući o laganju ili o onome što ljude potiče da lažu, da ne govore istinu, da iskrivljuju stvarnost, možemo vidjeti da su u pozadini takvog djelovanja pohlepa, odbojnost i pomućenost. Dakle, sva tri korijena nekorisnih pojava u svima nama.

Ako je pohlepa poticaj za laganje, obično laž služi stjecanju materijalne dobiti, određene društvene pozicije, poštovanja ili divljenja. Ako je, s druge strane, odbojnost poticaj, onda je riječ o zlonamjernoj laži, namjeri da se nekoga povrijedi.

Obje ove vrste laži djeluju na jednako negativan način. No, ako je treći korijen, a to je pomućenost, poticaj za laganje, onda je negativan učinak nešto manji. Tu se radi o, da tako kažem, nenamjernom laganju, o nekoj kompulzivnoj laži ili naprosto pretjerivanju, kada nešto želimo predstaviti većim nego što jest, možda u svom oduševljenju, zanosu ili slično. Ili kada jednostavno lažemo iz šale.

Dakle, ako je pomućenost poticaj za laž, onda to laganje nema tako velike karmičke posljedice kao kada je u pitanju odbojnost ili pohlepa. Zato što se i kod pohlepe i kod odbojnosti radi o svjesnom, namjernom obmanjivanju, i to s određenom svrhom, koristi koju ćemo na taj način pribaviti za sebe, pa zato ima vrlo teške karmičke posljedice.

Druga vrsta ispravnog govora, ili, bolje rečeno, onoga čega se treba suzdržavati, jest ogovaranje. Dakle, treba se suzdržavati od ogovaranja. Ogovaranje je govor koji sije neprijateljstvo i podjele. Motiv je općenito odbojnost ili zavist. To jest kada ne možemo podnijeti uspjehe drugih, ne možemo se radovati sreći drugih ljudi, zavidni smo. I onda na neki način želimo umanjiti uspjeh tih ljudi ogovarajući ih, govoreći o njima loše, iznoseći stvari koje ih prikazuju u drugačijem svjetlu, kao nedostojne uspjeha koje su postigli.

Nadalje, imamo grubi govor. Dakle, treća vrsta neprihvatljivog govora jest grubi govor i od njega se također treba suzdržavati. Grubi govor odnosi se na situacije kada ljutnja progovara iz nas, želeći pritom nanijeti bol drugome. To je kada vičemo na nekoga, ne birajući riječi. U grubi govor spadaju vulgarni govor, psovanje, naprosto način izražavanja koji nije ugodan za čuti. Kada čujete nekoga da tako govori, to izaziva nelagodu i neugodu, jer je naprosto neprimjereno. Obično, kada se ljudi tako ponašaju, kada na takav način govore, javlja se osjećaj sažaljenja, jer netko tko se služi takvim jezikom jasno pokazuje da nije u dobrom mentalnom stanju, a taj je govor izraz takvog negativnog mentalnog stanja, određenog nesklada koji u nekome postoji.

Inače, govor je, naravno, odraz našeg unutarnjeg stanja, odraz našeg mentalnog stanja. Dakle, ako smo u lošem, negativnom mentalnom stanju, to će se vjerojatno odraziti na naš govor. I obrnuto, ako smo u dobrom mentalnom stanju, to će se takoder odraziti na naš govor.

Četvrta kategorija je besmisleni govor. I toga ima. Dakle, od besmislenog govora također se treba suzdržavati. Kada govorimo o besmislenom govoru, to se odnosi na govor koji nema niti posebnu svrhu niti dubinu. Dakle, ništa važno se ne razmjenjuje u takvoj interakciji, a pritom se gubi dragocjeno vrijeme.

Dakle, promatramo li govor iz perspektive prakse, onda ako je taj govor besmislen, ako nema nikakvu svrhu ili dubinu, ako se u toj komunikaciji ne razmjenjuje ništa korisno i potpomažuće, onda se na to, naravno, gleda kao na gubitak dragocjenog vremena. S druge strane, siguran sam da svi znamo na što se taj besmisleni govor odnosi. To su sve one situacije kada zapravo ne znamo što reći, a tišinu teško podnosimo i nastojimo je što prije odagnati, a odagnat ćemo je, naravno, govorom. Pa onda, ne znam, počinjemo razgovarati o vremenu, je li vrijeme ovakvo ili onakvo, kakva je prognoza, ili se jednostavno pojavljuju teme koje doista nemaju nikakve veze s nama, s našom praksom ili s nečim što bi imalo veću važnost.

Dakle, ovdje imamo četiri kategorije govora koji nije ispravan: laganje, ogovaranje, grubi govor i besmisleni govor. To su četiri kategorije govora koje je iz perspektive budističke prakse neprihvatljivo upotrebljavati. Što to znači da je neprihvatljivo? To znači da ako je prisutan, vodi nas u stanje nesklada koje sam prije spomenuo, što znači da naša životna situacija postaje kompleksnija, zamršenija, problematičnija, u konačnici bolnija. Zato što, kako smo rekli, govor ima iznimno važnu ulogu u oblikovanju kvalitete našeg života i kvalitete života drugih ljudi. Stoga pokušajte zapamtiti ovo: laganje, ogovaranje, grubi govor, besmisleni govor. To su te četiri kategorije.

No, kakav bi govor u pozitivnom smislu trebao biti? I kako se u tom pozitivnom smislu govor definira? Reći ću vam to sada, međutim te pozitivne definicije govora dao je Buddha uz savjet da uvijek prije nego što nešto kažemo razmotrimo hoćemo li to reći ili ćemo šutjeti. Pri odluci hoćemo li nešto reći, treba se voditi pet smjernica, možemo ih tako nazvati.

Dakle, prvo što treba razmotriti kada nešto želimo reći jest: odgovara li ono što ću reći činjenicama i istini? Ako nešto želimo reći, prije svega trebamo znati je li to istina ili laž, odgovara li činjenicama. Odražava li ono što govorim događaj ili predmet o kojem govorim, ili ga na neki način uljepšava, uvećava ili umanjuje. Dakle, ovdje imamo pozitivnu definiciju koja nam kaže da bi govor uvijek trebao odgovarati činjenicama i istini. To jest, kada nešto govorimo, ovisno naravno o čemu se radi, trebamo to prikazati što je moguće vjernije i istinitije. Dakle, govor bi trebao biti istinit, trebao bi se temeljiti na činjenicama, a ne na zamišljanju, preuveličavanju, preumanjivanju ili nekoj drugoj izmišljotini. Dakle, istinit govor, govor utemeljen na činjenicama. Ako ono što želimo reći ne odgovara tom kriteriju, onda bismo zapravo trebali šutjeti, trebali bismo ostati u tišini, ne bismo trebali izgovoriti nešto što ne zadovoljava taj kriterij.

Nadalje, treba također razmotriti je li ono što želim reći korisno i hoće li biti od pomoći. Hoće li ono što namjeravam izreći biti korisno mojim sugovornicima, hoće li im biti od pomoći, hoće li ih ohrabriti, na koji način će općenito utjecati na njih. Hoće li imati ikakav pozitivan utjecaj, drugim riječima. Dakle, nije dovoljno, kao što smo vidjeli, samo da ono što ćemo reći odgovara činjenicama i istini, nego je također važno kakav će učinak imati na naše sugovornike u smislu hoće li im to biti korisno, potpomažuće, hoće li im na bilo koji način pomoći.

Nadalje, taj govor, ono što želim reći, trebao bi zadovoljiti još jedan kriterij, a to je dobronamjernost. Dakle, ljubaznost i dobronamjernost. Taj govor trebao bi biti dobronamjeran. Kao što vidite, ovih je uvjeta sve više i prilično su zahtjevni. Dakle, istinito, korisno, dobronamjerno. Kao četvrti uvjet, koji treba razmotriti prije nego nešto kažemo, jest način na koji ćemo to reći. Dakle, osim dobronamjernosti, koja je naša unutarnja namjera, važno je i na koji način će se taj govor ispoljiti, na koji način će ga druga osoba čuti. Dakle, možemo li nešto što zadovoljava ove prethodne kriterije izreći na način čiji će ton biti ugodan za uho, da tako kažem, i hoće li ga druga osoba doista čuti. Jer, kao što dobro znamo, hoće li nas netko pozorno slušati ili ne, ne ovisi samo o tome što govorimo i zašto govorimo, nego i o tome kako to govorimo. Taj ton trebao bi biti ugodan, trebao bi biti izraz blagonaklonosti koju u tom trenutku tim riječima izražavamo. Jer to je u osnovi jamstvo da će nas netko doista čuti.

Ono što često kažem jest da kada govor ne zadovoljava sve ove kriterije, obično se dogodi da nas netko uopće ne čuje. Pažnja se u tom trenutku odvaja od onoga što mi govorimo na ono što sugovornik misli o onome što mi govorimo i on zapravo ne uspijeva čuti. I peti kriterij, konačno, jest je li pravo vrijeme da se to kaže. Dakle, što ćemo reći, zašto ćemo to reći, kako ćemo to reći i je li pravo vrijeme da to kažemo. To su svi važni kriteriji koji određuju prirodu našeg govora i određuju na neki način učinke našeg govora. Ako želimo da naš govor poluči pozitivne učinke, onda bismo zapravo trebali razmisliti o tome što govorimo.

Ovo, naravno, ne znači da bismo, da se strogo pridržavamo ovoga, vjerojatno zašutjeli i dugo vremena ništa ne govorili. Prekinuli bismo komunikaciju s drugima zbog nemogućnosti da ispunimo sve uvjete koje nam ovi kriteriji postavljaju. U stvari, ovo ne treba shvatiti kao potpuni gubitak spontanosti u našoj komunikaciji s drugim ljudima. Međutim, postoji vrlo važan preduvjet da bi naš govor zadovoljio ove kriterije. A taj preduvjet jest miran um, staložen um i sposobnost introspekcije, sposobnost pomnosti, ako tako mogu reći.

Dakle, potrebno je imati iskustvo njegovanja uma. Jer bez meditacijske prakse to je iznimno teško. A svi znamo da često, kada komuniciramo s drugim ljudima, ta pomnost nije uvijek prisutna. Često kažemo ono što ne želimo, jer smo impulsivni, jer jednostavno kažemo ono što nam u tom trenutku padne na um, bez stvarnog uvida ili znanja o tome kako će to djelovati na druge osobe. Zapravo, bez istinske prakse njegovanja uma, bez dovođenja uma u pozitivno mentalno stanje, u stanje mirnoće, sabranosti, jasnoće, pa tako i jasne svijesti o onome što u nama izranja i što ima tendenciju da se ispolji u govoru, bez toga je nemoguće imati kontrolu nad govorom. Nemoguće je imati kontrolu nad govorom i nemoguće je oblikovati komunikaciju na način koji bi bio na korist svih koji sudjeluju u njoj.

To ne znači da ne možemo ništa učiniti; ljudi koji ne prakticiraju su, naravno, u komunikaciji često pristojni i empatični i odnose se jedni prema drugima s puno uvažavanja i poštovanja. Međutim, ako bismo iz perspektive prakse željeli da naš govor dobije tu dodatnu dimenziju, rekao bih dimenziju ljekovitosti, ako želimo da taj govor postane ljekovit i za nas i za druge, onda je ta njegova ljekovitost neodvojiva od naše sposobnosti da upoznamo svoj um, da vladamo svojim umom, da budemo mirni, staloženi, sabrani i jasnog uma.

Nadam se da ste zapamtili ove četiri kategorije neispravnog govora, govora koji treba prepoznati i otpustiti, radije prešutjeti, ostati u tišini, nego izreći. To su: laganje, ogovaranje, grubi govor i besmisleni govor; toga bismo se trebali kloniti. Važno je, naravno, prepoznati kada se nađemo u situacijama u kojima nešto iskrivljujemo, u kojima možda ogovaramo nekoga, ili u situacijama kada dignemo glas, povisimo ton, kada možda psujemo ili kada jednostavno ljutnja i odbojnost prevladavaju u našem umu. Isto je tako važno prepoznati taj besmisleni govor i nastojati ga učiniti smislenim.

Govorili smo zatim o pozitivnoj definiciji onoga kakav bi govor trebao biti. Dakle, onaj koji odgovara činjenicama i istini, onaj koji je koristan i od pomoći, onaj koji je ljubazan i dobronamjeran, govor čiji je ton takav da stvara ugodu kod druge osobe i otvara je za ono o čemu se govori. I naravno, treba razmotriti je li uopće pravo vrijeme da se nešto kaže. Jer nije uvijek pravo vrijeme da se nešto kaže. Kada nešto želimo reći, iako je to istina, iako to može biti nešto korisno i tako dalje, treba razmotriti trenutak u kojem se određena osoba nalazi, treba razmotriti cjelokupni kontekst u kojem namjeravamo to reći. I ovisno o tome, možemo donijeti odluku je li vrijeme da se nešto kaže ili je možda vrijeme da jednostavno ništa ne kažemo. Silence is golden, kaže se. Tišina je često puno, puno bolja i učinkovitija od samog govora.

Dobro. Iz ovoga je vidljivo da su i jezik i riječi od iznimne važnosti u praksi. Dakle, ako nas način na koji govorimo i ono što govorimo i kako govorimo dovodi u pozitivno mentalno stanje, u stanje koje je otvoreno, ispunjeno pozitivnim emocijama, onda je jasno da nas ispravan govor približava ili nas vodi bliže probuđenju, onome što je svojevrsni konačni cilj prakse i u budizmu i u chanu.

Međutim, ono što treba razumjeti jest da naš racionalni, misleći um nikada ne može izravno dosegnuti istinu o našem biću. To naprosto nije moguće. Ne možemo razmišljanjem, analizom, korištenjem logike dosegnuti u iskustvenom smislu istinu o našem biću. Možemo je intelektualno, ali ne i izravno iskustveno. I to iz jednostavnog razloga što nas jezik, pa i onda kada je govor ispravan i zadovoljava sve kriterije, i dalje drži u sferi dualnosti. To znači: ja i drugi, dobro i zlo, gubitak i dobitak. Svi ti parovi suprotnosti koji neprestano čine naše iskustvo. Mogli bismo reći da smo zarobljeni u tom zatvoru jezika i govora.

Ako se malo zamislimo, možemo vidjeti da je cijeli svijet u kojem živimo zapravo jezično konstruiran. Svijet u kojem živimo, ta naša stvarnost, zapravo je konvencionalna stvarnost, dogovorena stvarnost, u kojoj je sve do najsitnijih pojedinosti opisano. Sve ima svoje ime, sve spada u određene kategorije. Uredili smo svoj svijet na takav način da bismo se u njemu lakše snalazili. Dakle, sve smo oko sebe definirali. Sve ima svoje definicije, svoje mjesto, svoju ulogu, svoju svrhu. I jezik i riječi su ono što zapravo tvori taj naš svijet. Ono što tvori taj naš svijet. Stoga kažemo da je svijet jezično konstruiran. On je jezično konstruiran. Svijet u kojem živimo zapravo je konstrukcija, naša konstrukcija, jezična konstrukcija. No, on je istovremeno, i to je vrlo važno razumjeti, i jezično ograničen.

Ono što je ovdje važno sagledati jest da se sebstvo, dakle ja, i jezik međusobno podržavaju. Oni su u bliskom odnosu. Dakle, jezikom kojim se služimo podjela na subjekt i objekt postaje stvarna. Korištenjem govora, jezika i boraveći u toj sferi dualnosti, mi zapravo učvršćujemo i jačamo tu podjelu na ja i drugi. Ja postaje stvaran ja, a drugi postaju stvarni drugi, drugačiji od mene. I to je vječni izvor napetosti. Stoga, ako se želimo osloboditi i spoznati istinu o našem biću, moramo se okrenuti tišini, jer jedino se u tišini možemo susresti sa stvarnošću licem u lice, kako se kaže, i vidjeti tu stvarnost onakvom kakva doista jest, za razliku od onakve kakvom se nama čini.

Drugim riječima, potrebno je ići onkraj jezika i riječi da bismo doista razumjeli i svijet i sebe, i oslobodili se patnje koja je svojstvena tom dualističkom poimanju sebe i svijeta. Kada govorimo o chan tradiciji, treba znati da nas napredne metode prakse u chanu vode upravo tom cilju. Vode nas iskustvu sebe i svijeta koje je onkraj jezičnih konstrukcija, onkraj govora, onkraj riječi. Stoga se te metode prakse koje imamo u chanu temelje na uspostavljanju unutarnje tišine i jasnoće. Upravo iz tog razloga, da bismo razumjeli ono što intelektom, mislećim umom, korištenjem logike i analize ne možemo razumjeti.

Jedna od metoda u chanu, metoda koja se zove huatou, koristi se riječima. To je jedna od dvije napredne metode u chanu. I ona se koristi riječima, ali ih svodi samo na jednu riječ. Dakle, u praksi huatou postoji samo jedna riječ, a to je sam huatou, pitanje na koje meditiramo, pitanje koje je objekt meditacije. Ako je to čuveni huatou "Imaju li psi budinu prirodu?", pitanje na koje je majstor Zhaozhou odgovorio s "Wu" (što može značiti "ne"), onda je riječ na koju meditiramo taj "Wu", što je "wu" na kineskom, i to je jedna riječ. Za tu se riječ kaže da je jedina živa riječ, za razliku od svih ostalih riječi za koje se kaže da su mrtve riječi. Zašto je ta riječ živa riječ? Zato što nas vodi, izvodi nas iz mrtvila lingvističkog zatvora, da tako kažem, u život, kakav doista jest, i zato se ta riječ naziva živom riječju. No, u određenom trenutku i tu riječ treba pustiti i ući u stanje tišine i osvjetljavanja.

S druge strane, metoda tihog osvjetljavanja od samog početka ne koristi riječi i temelji se na čuvenom stihu majstora Hongzhija, koji glasi, otprilike ovako: "U tišini i mirnoći, riječi su zaboravljene, živo i jasno sve se pred tobom pokazuje." Ova rečenica jasno predstavlja načela tihog osvjetljavanja. To su tišina i osvjetljavanje, i predstavlja ih kao, naime, gori se u uspostavljanju tišine i osvjetljavanja kao apsolutnog preduvjeta za ono "sve se pred tobom pokazuje", preduvjeta za taj izravan susret sa stvarnošću, kakvo je prepoznavanje naše vlastite prirode i prirode pojava uopće.

Dakle, ono što bih htio naglasiti jest da shvatimo da negativan govor proizlazi iz... Da se vratimo na govor, nakon što smo govorili o tišini. Da negativan govor proizlazi iz negativnih mentalnih stanja, a pozitivan govor iz pozitivnih mentalnih stanja. Važno je razumjeti da nas govor može umiriti, razveseliti, razljutiti, uznemiriti, može nas zbuniti ili razbistriti. Dakle, toliku moć govor ima. Od iznimne je važnosti prepoznati tu moć. Nadalje, način na koji govorimo utječe i na nas i na druge. Govorimo li brzo, govorimo li sporo. Ne samo je li to istinito, je li korisno, je li...

Nadalje, prečesto smo kritički raspoloženi jedni prema drugima, prečesto smo kritički raspoloženi prema svemu oko sebe. I ako je tako, treba se zapitati je li naš govor podržavajući, je li koristan, kakve učinke ima. Činjenica je da puno toga u životu ne možemo kontrolirati, ali svoj govor možemo. I ako shvatimo koliko je njegova uloga važna u našem životu i životu ljudi oko nas, onda ćemo uložiti napor da taj govor učinimo drugačijim. Drugačijim u svjetlu onoga o čemu smo ovdje govorili.

Toliko za večeras o ispravnom govoru. Ovđe bih se zaustavio, ali bit će mi drago odgovoriti na pitanja, ako budem znao, naravno. 

Hvala, Žarko. Ne znam je li bilo jednostavno i je li bilo duboko. Upravo razmišljam da li da komentiram sam sebe u svjetlu onoga što smo čuli. Evo, imamo pitanje prvo u chatu, postavljeno od Tomislava: "Je li izgovaranje svakodnevnih društvenih fraza kao 'dobar dan' ili 'šta ima?' besmislen govor?"

Rekao bih da jest i nije. Mislim da to uvelike ovisi o onome što stoji iza toga kada tako nešto izgovaramo. To mogu biti fraze, to jesu fraze, ali tim frazama možemo udahnuti život. Ponovno, kada se nekome obraćamo, makar s takvom frazom, možemo uspostaviti kontakt s drugom osobom, pozitivan kontakt. I ovisi kako ćemo to izgovoriti. Hoćemo li to s veseljem i radošću što nekoga susrećemo, ili ćemo to izgovoriti kao puku formalnost. Tada to, naravno, jest puka fraza bez sadržaja, forma bez sadržaja. Mislim da tim frazama treba udahnuti život i onda one prestaju biti mrtve.

Ako želite, možete i verbalno postaviti pitanje, samo dignite ruku i uključite mikrofon. Ostavio si nas u tišini. I vi ste mene. Zahvaljujem svima koji su tako pozorno slušali, svima koji su bili na predavanju. Hvala na izvrsnom predavanju. Puno sadržaja i puno toga nad čime se može dalje razmišljati.

Evo, još jedno pitanje. Daniel, ipak ću te pustiti. Pita Daniel: "Što je to zlosreća?" Zlosreća. Jesam li to spomenuo večeras? Mislim da nisam. Zlosreća je naziv kojim naši indolozi prevode sanskrtsku riječ duḥkha, koja se najčešće prevodi kao patnja ili nezadovoljstvo. Međutim, naši je indolozi prevode kao "zlosreća", i to makar je nezgrapna riječ i meni se baš ne sviđa. Međutim, ona, za razliku od patnje, bolje ukazuje na pravo značenje riječi duḥkha. Utoliko što duḥkha nije samo patnja. Duḥkha u budizmu zapravo se odnosi na neprestanu promjenjivost uvjeta koji su i sretni i nesretni. Dakle, ne radi se o tome da u našem životu sve patnja. Postoje trenuci radosti, sreće, ugode, i jednako tako postoje trenuci nesreće, neugode, jada, kako god. Dakle, ono na što se duḥkha zapravo odnosi jest činjenica da ne možemo izbjeći jedno, niti možemo zadržati drugo. I ta neizvjesnost i ta tanka nit koja se provlači kroz sva naša iskustva, bilo pozitivna ili negativna, jest ono što se naziva duḥkha. To je ta neizvjesnost i ono lagano, tinjajuće egzistencijalno nezadovoljstvo s time što, prvo, ne vladamo vlastitim životom, nemamo moć da zadržimo ono što je ugodno, dobro, sretno, a izmignemo ono što je neugodno, loše, nesretno. To se naziva duḥkha i to se naziva zlosrećom. Cijeli put u budizmu jest put nadilaženja zlosreće u stanje koje se zove nirvana, sloboda od zlosreće.

Vesna, ako dobro vidim, podigla si ruku. Izvoli. Može, hvala. Dobra večer, veliki pozdrav tebi, Karmen i Žarko. Dobra večer. Drago mi je vidjeti da ste dobro i nadam se uskoro uživo u susretu.

Pitanje o partnerskim odnosima vezano za komunikaciju: ako imamo jednu stranu koja prakticira budizam ili neki drugi vid prakse, a druga strana ne prakticira i ima malo drugačiji pogled na komunikaciju, odnosno nema saznanja o svemu ovome, i nekako uvijek si ti taj koji, recimo, prvi popusti, pruži ruku, ima više suosjećanja. Otkud crpiti toliku volju, snagu, energiju da to i dalje guraš i da budeš ti taj koji će se izdići iznad te situacije i reći "uvijek oprosti, pogriješio sam, nisam" i tako dalje. Da je inicijativa na jednoj strani jer druga zaista nema, niti je zanima, niti ima saznanja, niti je u tom svijetu. Teška situacija.

Teška situacija. Zapravo, sva je odgovornost na onima koji prakticiraju. Međutim, čini mi se da u takvom odnosu prvo što ne treba raditi jest praviti razliku između sebe i druge strane. U smislu: ja prakticiram, druga strana ne prakticira. Ne bi trebalo praviti tu razliku, ne bi zapravo uopće trebalo na neki način isticati tu činjenicu da se ja bavim nečim što je vrijednije od onoga čime se bavi druga strana. Praksa bi se trebala očitovati ne kroz, da tako kažem, potpuno spontano, bez imenovanja, isticanja ili kategoriziranja, nego jednostavno u tom odnosu, ako smo u trenucima kada se komunikacija odvija, ako smo svjesni onoga što se događa i ako imamo moć da ne odgovorimo negativno, dakle da se suzdržimo od nečega što ne bi bilo dobro reći, ako imamo moć da prešutimo nešto, ako imamo moć da tu svoju kontrolu koju imamo nad svojim umom stavimo u funkciju, onda bi takvo ponašanje, koje se ne ističe zastavom "ja sam budist pa se tako ponašam", nego je to jednostavno ponašanje, trebalo pozitivno utjecati na drugu stranu. Zašto? Zato što, pod uvjetom da je druga strana perceptivna, da druga strana vidi da se ova prva strana – sada sam zakomplicirao sa stranama – da se ta prva strana ne ponaša po nesvjesnom obrascu koji joj je karakterističan. Dakle, jedni druge znamo po svojim obrascima; kada iskoračimo iz tog obrasca, tada za drugu stranu postajemo nepoznanica. Kada postanemo nepoznanica za drugu stranu, pojavljuje se pitanje: "O, kako to?" To je isto kao kad nešto što smo rekli ili učinili prođe u prazno. Ako se ne dogodi jednako negativno nabijen odgovor s druge strane, onda onaj koji je nešto učinio ili izrekao kao da je s tim prošao u prazno, ako to nikoga nije dotaknulo. Kada se tako nešto dogodi, onda činjenica da to nikoga nije dotaknulo, to što je netko učinio, vraća se njemu samome. Jer čovjek se zapravo susreće sa sobom i svojim djelovanjem, bilo da je to bila gesta, riječ, što god. Ostajemo svjesni što smo učinili. Kada ono što netko čini naiđe na jednako grub odgovor, onda nema svijesti o sebi i onome što sam ja učinio, nego samo svijesti o tome da se i drugi isto tako loše ponašaju prema meni. Je li to jasno? Tu je, čini mi se, ključ.

Međutim, pod pretpostavkom da je druga strana perceptivna, da druga strana prepoznaje tu vještinu prilagodbe u konfliktnim situacijama od ove prve strane, i prepoznajući koliko je to korisniji način djelovanja od prethodnog načina druge strane, tu može doći do toga da se ta druga osoba počne mijenjati bez naše namjere da je mijenjamo, nego pod čistim dojmom načina na koji se mi nosimo s kriznim situacijama. Kažem opet, to zahtijeva, naravno, želju druge strane da unaprijedi odnos, to uključuje otvorenost, želju i spremnost da se mijenja. Da, puno je čimbenika koji trebaju biti prisutni, ali ne treba odustajati, ako je to u pitanju, ne treba odustajati od toga da se mudro nosimo s kriznim situacijama, s koje god strane one dolazile. Hvala.

Hvala, Vesna. Odlično pitanje. Još netko? Vedran. Evo, Vedran je digao ruku. Vedran, uključi i kameru i zvuk. A, nije Vedran. Vedran, da. U redu, oboje prije toga, uključite mikrofon. Mikrofon uključite. Bok. Bok. Evo, pitao bih: je li prešućivanje oblik laganja?

Da, to je česta tema, međutim za prešućivanje, kao i za govor, treba razmotriti navedene kriterije: zašto zapravo nešto prešućujemo? Dakle, prešućivanje nije nužno pozitivan odgovor na neku situaciju. Prešućivanje može biti laganje, a ne mora biti. Ovisi o motivu, ovisi o tome koliko je netko dobro razmotrio cijelu situaciju, i ovisi prije svega o namjeri. Jesmo li nešto prešutjeli jer se bojimo posljedica, jesmo li prešutjeli nešto jer će to loše djelovati. Dakle, hoće li to biti loše za nas ili će biti loše za drugu stranu. Sve to treba pažljivo razmotriti. Ako je povezano s time da nije dobar tajming, da nije pravo vrijeme da se nešto kaže, onda prešutjeti zapravo nije laganje. A ako su motivi za to isključivo egocentrični i usmjereni na našu osobnu korist, dobrobit i tako dalje, a ne uvažavaju druge, onda može biti laganje. Evo, može biti, a i ne mora biti. U svakom slučaju vrijedno je razmisliti. Kad nešto prešutimo, trebali bismo znati zašto to činimo u svjetlu onoga o čemu smo govorili. Ne znam je li to odgovorilo na pitanje, ali hvala na pitanju.

Hvala vam svima. Mislim da je vrijeme da završimo. Učitelju, slažete li se? Može, hvala vam svima što ste bili na predavanju i pažljivo slušali i nam je velikom broju pitanja na kraju. Još jednom hvala Karmen i Helgi na pomoći. I sretan Uskrs svima, ako ste u ovoj vremenskoj zoni. Svima ostalima pozdrav.