San, spavanje, budnost

U današnjim užurbanim životima mnogi od nas pate od kronične neispavanosti – stanje koje ne samo da utječe na tijelo, već i na um. No, iz perspektive chan budizma, to nije naš najveći problem. Naime, i kada smo budni, nismo zaista budni! Koliko smo zaista svjesni svog života, svojih misli i trenutaka koje proživljavamo?

Na ovom javnom predavanju, učitelj chana Žarko Andričević objasnio je kako chan tradicija promatra san, spavanje i budnost. Kakav je značaj kvalitetnog sna za našu praksu i svakodnevni život? I što to zapravo znači biti “budan” u duhovnom smislu?

......

Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.

Transcript

Dobra večer svima, ili ako ste već u nekoj drugoj vremenskoj zoni, dobro jutro, dobar dan, kako god, nadam se da ste svi dobro. Ovo je možda i prilika da vam, obzirom da se prvi puta sastajemo ove godine, zaželim svima sretnu Novu godinu. Karmen je spomenula našu večerašnju temu, a to je san, spavanje i budnost.

Taj naslov je zapravo vrlo sveobuhvatan i odnosi se s jedne strane na spavanje i na snove, odnosi se na naše budno stanje za vrijeme svakodnevnih aktivnosti, ali i na taj u svima nama prisutan potencijal za probuđenje iz onoga što nazivamo snom u životu, u život kakav doista jest. To bi bila nekakva definicija buđenja ili probuđenosti u budizmu. Drugim riječima, ovo naše uobičajeno budno stanje se u budizmu također smatra stanjem sna. Mogli bismo ga nazvati samsaričkim snom, u kojem smo svi više ili manje uronjeni. Inače, dobro je znati da odatle dolazi i naziv Buddha — onaj koji se probudio iz tog samsaričkog sna u stvarnost kakva doista jest. Dakle, Buddha doslovno znači budan, probuđen.

No, vratimo se spavanju i onome kako ga mi uobičajeno razumijemo. Možda se može pomisliti da, budući da budizam naglašava važnost buđenja i budnosti, mogli bismo pomisliti da se spavanju ne pridaje posebna pažnja, pa čak i da ga se na neki način želi svesti na minimum. Međutim, takav zaključak ne stoji. Možda ga možemo izvesti iz činjenice da se na meditacijskim povlačenjima malo spava, a puno prakticira. Ali zapravo, spavanje je iznimno važno, jer um i tijelo trebaju odmor. Kada u učenju govorimo o dovođenju tijela, daha i uma u red, govorimo i o spavanju kao vrlo važnom u skladovanju ta tri aspekta našeg bića.

Dakle, spavanje i ta potreba da odmorimo tijelo i um je od iznimne važnosti kako za funkcioniranje u našem svakodnevnom životu, tako i za praksu u učenju ili u budizmu. Ono što prvo možemo reći o spavanju je to da spavati previše ili premalo jednako je loše. U oba slučaja će naše tijelo biti bez energije, iscrpljeno, tromo i umorno, a um bez one potrebne jasnoće i prisutnosti.

Iz tog razloga je važno istražiti — i svatko bi za sebe trebao istražiti — koliko nam sna doista treba. Koliko trebamo spavati da bismo tijelo i um odmorili, povratili tjelesnu energiju i mentalnu jasnoću. Ono što je pored vremena, odnosno koliko dugo spavati, također iznimno važno za dobro spavanje je ustaljeni ritam spavanja. Svakako nije dobro zamijeniti noć za dan, ne treba ići spavati prekasno. Deset sati ili najkasnije jedanaest je dobro vrijeme za počinak. Ima li netko tko ide u deset sati spavati? Vjerojatno ostajemo dulje budni. No, dobro se naspavati se čini jednostavnim zadatkom.

Međutim, suvremeni način života često spavanje pretvara u teško ostvariv projekt. Zbog jednostavno stresnog načina života, mnogi ljudi danas pate od nesanice, nemogućnosti spavanja. Zapravo, ono o čemu se tu radi je nemogućnost da otpustimo sve ono čime smo tog dana ili inače bili obuzeti. Umjesto toga, nastavljamo razmišljati kada legnemo u krevet. Kada vidimo da vrijeme odmiče, a mi ne možemo zaspati, onda unosimo još više nervoze u tu nemogućnost i tako zapravo onemogućujemo sebe da zaspemo.

Tu se također javlja i strah. Ako nekoliko dana za redom nismo uspjeli spavati, onda kada sljedeći put idemo u krevet, pojavljuje se strah da nećemo moći zaspati. I to je također faktor koji nas održava budnima. Međutim, kada imamo ustaljeni ritam spavanja, to je iznimno važno. Kada spavamo onoliko vremena koliko je to za nas optimalno, kada spavamo u dobrom položaju za spavanje, i kada pritom znamo kako opustiti i um i tijelo, tada zaspati ne bi trebalo biti problem. Ja ovdje sada neću govoriti o ovim faktorima koje sam spomenuo pojedinačno, dakle o opuštanju uma i tijela, o položaju u spavanju, zato što bi nam to oduzelo previše vremena. No, činjenica je da je to niz vrlo važnih uvjeta koji nam mogu omogućiti zdrav i dubok san.

Dakle, toliko o spavanju, o potrebi da spavamo i o tome kako zapravo imati dobar i dubok, odmarajući ili regenerirajući, bolje rečeno, san. No, ako uspijemo spavati na takav način, onda obično nešto i sanjamo. Obzirom da spavanje čini trećinu našeg života, snovi su nešto što je od uvijek zaokupljalo čovjekovu pažnju. I to je tako i na Zapadu i na Istoku. Mi znamo za Freuda koji je bio pionir u analizi snova i koji je smatrao da su oni prozor u naš podsvjesni  um i da otkrivaju naše duboko potisnute želje i nerazriješene sukobe. S druge strane, Jung je otišao malo dalje i razvio je svoju teoriju o snovima. On je također smatrao da je podsvjest ključ za razumijevanje sebe. A uveo nam je pojam kolektivnog nesvjesnog, arhetipova, istraživao je simboliku snova itd.

Na Istoku situacija nije doista puno drugačija. Snovi su također važni i uglavnom ih se shvaćalo kao nekakav most između fizičke i duhovne sfere. Svim kulturama Dalekog istoka i svim duhovnim tradicijama, i hinduizmu, i budizmu, i taoizmu, snovi igraju određenu ulogu. Bilo da ih se interpretira kao poruke koje dolaze iz viših sfera, bilo kao odraze karme, ili kao uvid u nečije duhovno putovanje. Dakle, u svim tim tradicijama snovi imaju svoje određeno mjesto i svoju određenu ulogu i smatraju se važnima.

Kada govorimo o budizmu, sanjanje se vidi kao — a ovo je sad jedna malo složenija definicija koja možda iziskuje objašnjenje — sanjanje se vidi kao jedna od aktivnosti neovisno iznikle misleće svijesti. Što to sad znači? Dakle, aktivnost neovisno iznikle misleće svijesti. Drugim riječima, kada misleća svijest nije udružena s preostalih pet osjetilnih svijesti, onda je ona neovisno iznikla. Sanjanje se u tom smislu shvaća kao aktivnost naše misleće svijesti, koja nije u kontaktu s osjetilnim svijestima. Drugim riječima, dok spavamo, naša osjetila nisu aktivna. Oči ne vide, uši ne čuju, nemamo ni osjet dodira. Dakle, potpuno smo utonuli u san i u tom snu je aktivna misleća svijest, koja je zapravo slobodna od podražaja koji nam dolaze od osjetila.

No, općenito govoreći, sanjanje se u budizmu shvaća kao odraz naših dnevnih aktivnosti i okupacija. Dakle, svih onih stvari koje zaokupljaju našu pažnju, sve ono o čemu brinemo. I to, naravno, ne mora biti nešto što se događa nužno danas, što se danas događalo, ili jučer, nego to mogu biti događaji iz naše bliže ili dalje prošlosti. To je ono što čini sadržaj naših snova. Ti snovi, naravno, mogu biti ugodni, mogu biti izrazito neugodni — ako su takvi, onda govorimo o noćnim morama. I to je nešto što svakako želimo izbjeći.

Međutim, kada govorimo o snovima, u budizmu se zapravo snovi ne analiziraju posebno; ne bavimo se, naravno, njihovom simbolikom, makar i oni mogu imati, mogu je sadržavati. Ali snovi i ono o čemu sanjamo, koliko god može biti nekakav indikator našeg općenitog mentalnog stanja, ne smatra se naročito važnom ta nekakva detaljna analiza, onakva kakvu sam prije spominjao, spominjući Freuda i Junga. Ono što je, međutim, važno, je činjenica da nam snovi zapravo mogu poslužiti kao vrlo moćna metafora, koja na vrlo snažan način ilustrira kako naša percepcija može biti obmanjujuća. Mi, dok sanjamo, ono što sanjamo nam se čini potpuno stvarno. Možemo imati čak i fizičke reakcije dok proživljavamo svoje snove. Bivajući potpuno uronjeni u san, sve ono što se u tom snu događa je u tom času za nas naša stvarnost. I to se najbolje vidi kada se netko probudi iz noćne more. Ono čemu god da se radilo, kako god ta noćna mora da je bila, ona nosi sa sobom vrlo snažnu fizičku reakciju. Možemo se probuditi u znoju, možemo biti iznimno uzbuđeni i uplašeni kao da se nešto doista stvarno dogodilo. I to buđenje iz sna, to je taj trenutak koji nam ukazuje na iluzornu prirodu snova. Koji nam ukazuje da ta percepcija koju smo mi za vrijeme sanjanja imali je zapravo obmanjujuća, da je lažna. Da to što smo sanjali nije doista stvarno. Da se to događalo isključivo u našim snovima, a ne doista. I ono što je važno tu primijetiti je da je jednako tako naša percepcija obmanjujuća kada sve što se na javi događa doživljavamo kao stvarno postojeće.

I kako to zapravo razumjeti? Budizam nam kaže da je naš svakodnevni život zapravo san. Taj svakodnevni život se u budizmu tumači kao jedan dugačak san, onaj koji traje cijeli život. A spavanje, to su kratki snovi u koje zapadamo kada legnemo i kada idemo spavati. Međutim, vidjeti život kao san je zapravo iznimno teško. Nije nimalo lako. Možda će to biti jasnije ako tome suprostavim sada ono što se smatra središnjim učenjem u budizmu, a to je učenje o netrajnosti, o praznini ili o iluzornoj prirodi pojava. Dakle, to je učenje koje nam kaže da stvarnost onako kako ju mi doživljavamo nije istinska stvarnost. Drugim riječima, naš doživljaj sebe i svijeta je iluzoran. On se temelji na našim mentalnim konstrukcijama, na našem subjektivnom doživljaju, koji naprosto — ili kroz koji, ili u kojem — mi ne vidimo niti sebe, niti pojave s kojima se susrećemo onakve kakve one doista jesu. Nego ih vidimo na svoj specifičan, uvjetovan način. To naše gledište ili način na koji mi doživljavamo sebe i svijet je, naravno, uvjetovan našim odgojem, uvjetovan je našim obrazovanjem, uvjetovan je našom kulturom, sredinom, ljudima s kojima smo okruženi. Sve su to faktori koji na neki način čine da mi sebe i svijet oko sebe doživljavamo na taj nekakav osobit, nama svojstven način.

Naime, to može zvučati vrlo čudno, ako se prije niste susreli s idejom o životu kao snu, onda ovo može biti zapravo jedno vrlo drastično gledište, koje nije odmah i na prvu razumljivo samo po sebi. No, kad s druge strane uzmem u obzir sve ovo što sam maloprije rekao o toj našoj nekakvoj osobnoj uvjetovanosti i o tome kako drugi ljudi oko nas na različite načine doživljavaju tu istu stvarnost koju zajedno živimo, onda nam zapravo to može onako malo po malo postajati jasnije. Ima onaj poznati primjer u kojem nekolicina ljudi — od kojih su svi eksperti u svojim različitim područjima — promatra jedan svijet. Onda imamo tu fizičare, imamo biologe, imamo pjesnike, imamo kemičare, ljude različitih profesija, i iz perspektive svake od tih profesija je zapravo taj svijet nešto posve drugo. Iako svi gledaju u jednu te istu stvar, svi je vide na sebi specifičan način. Vide je na taj uvjetovan način, način koji je uvjetovan, naravno, njihovim znanjem, uvjetovan je naprosto određenim kutom gledanja na tu određenu pojavu. Isto tako zapravo mi u susretu s bilo kojom pojavom tu pojavu gledamo drugačije u odnosu na to kako je gledaju drugi ljudi.

Znači, naravno postoji ta konvencionalna stvarnost u kojoj svi zajedno živimo. Konvencionalna znači dogovorena. Mi smo se dogovorili što predstavlja što u ovom svijetu u kojem jesmo. Međutim, istovremeno naš odnos prema svim tim pojedinačnim stvarima od kojih se ta naša stvarnost sastoji je, naravno, drugačiji. I dok god zapravo postoji ta iluzija zasebnog postojanja, dok god postoji ta snažna, duboko ukorijenjena podjela u nama na sebe i na drugo, na "ja" i na sve ono što nije "ja" — jer svijet koji mi iz takve perspektive doživljavamo je naš duboko uvjetovan način doživljaja. Dakle, ne vidimo stvarnost kakva je, nego ju vidimo onakvom kako se ona nama čini. I poslije je jasno zašto nam se čini tako kako nam se čini.

No, međutim, to po sebi — to da mi svijet doživljavamo drugačije i da ga svatko vidi na nekakav sebi specifičan način — ne bi po sebi bio problem kada ne bi postojao taj sukob među tim različitim gledištima i kada ne bi bilo pohlepe, kada ne bi bilo mržnje, kada ne bi bilo svih onih negativnih emocija koje nastaju u srazu tih različitih pogleda i mišljenja i htijenja vezanih za stvarnost u kojoj se nalazimo. No, činjenica je da to što mi stvari ne vidimo kakve jesu, nas zapravo dovodi u sukob sa stvarnošću. Mi zapravo na neki način smo neprestano u tom sukobu. Taj sukob nekako neprestano tinja u nama na načine koji su vidljivi i na one načine koji nisu toliko vidljivi. Evo, recimo sada dok sjedite i slušate ovo predavanje, sigurno se mičete, niste potpuno mirni, i to pomicanje kojega možemo biti svjesni, a ne moramo ga biti svjesni, je u stvari posljedica tog nekog sukoba koji postoji između uma i tijela. Ta neprestana potreba za iznalaženjem udobnosti i izbjegavanjem neudobnosti je ono što čini da se cijelo vrijeme lagano pomičemo. Dok god možemo iznaći udoban položaj, to nije problem. Međutim, kada smo u situaciji da to ne možemo, a želimo, onda imamo problem. I taj problem zapravo dolazi iz tog nekakvog dubokog nerazumijevanja sebe i prirode stvarnosti.

Ta naša percepcija je obmanjujuća i ta obmana se pokazuje upravo u tom doživljaju svega kao stvarno postojećeg. I u budizmu se kaže da se takva percepcija temelji na četiri kriva gledišta. Pa onda idemo ovako redom ispomenuti: prvo je viđenje trajnoga u onome što je netrajno; viđenje sreće u onome što je patnja; viđenje korisnog u onome što je nekorisno; i viđenje sopstva u onome što nije sopstvo. Ta gledišta se često nazivaju krivim gledištima, ali se nazivaju i obrnutim. Dakle, ona su u izravnoj suprotnosti s prirodom stvarnosti.

Dakle, viđenje trajnoga u onome što je netrajno zapravo govori o tome da nismo svjesni prolaznosti, da nismo svjesni netrajnosti. I ne samo to da mi nismo svjesni, nego na sve moguće načine želimo ostati nesvjesni te činjenice, da tako kažem. Zašto je to tako? Pa zato što je taj naš osjećaj identiteta, osjećaj o "ja" ili naš ego, izravno ugrožen tom činjenicom. Dakle, kada govorimo o netrajnosti, onda govorimo i o vlastitoj netrajnosti, govorimo o vlastitom prestanku u neko određeno vrijeme. I to nije ideja s kojom se možemo lako nositi. I upravo iz tog razloga mi zapravo tu činjenicu prolaznosti, starenja pa i smrti nastojimo na sve moguće načine sakriti od sebe. Ali mislim i to naše društvo u cijelini zapravo također radi. Koliko god se s jedne strane netrajnost ili prolaznost činile — kako bih to nazvao — zabrinjavajućim ili koliko god ta ideja bila teško podnošljiva, ona je naša stvarnost. I u ovom svijetu je doista sve, od najmanje do najveće stvari, podložno promjeni i u kontinuiranom je procesu promjene. I u tom smislu, osvijestiti tu činjenicu i početi promatrati netrajnost, na neki način zbližiti se s netrajnošću, jest nešto što otvara put slobode, koliko god to kontradiktorno moglo zvučati. Ali je to ipak tako.

Zašto je to tako? Prije svega, ako prevladamo taj početni strah i počnemo kontemplirati netrajnost, onda ćemo početi otkrivati stvari koje su vrlo, vrlo značajne. Kao prvo, počet ćemo otkrivati to da se život sastoji od malih stvari. Kontemplirati netrajnost znači kontemplirati ono što se događa sada. A kontemplirati sadašnjost i netrajnost je zapravo jedno te isto. Međutim, kontemplirajući je, mi u stvari dolazimo u kontakt sa svim onim malim svakodnevnim stvarima, sa svim onim stvarima koje čine našu svakodnevnicu. I uviđajući njihovu prolaznost i netrajnost, mi zapravo uviđamo njihovu jedinstvenost i njihovu neponovljivost i njihov pravi značaj koji imaju. Promijeniti odnos prema tim malim stvarima od kojih se život sastoji je zapravo ogroman iskorak ili zaokret, mogli bismo čak reći. I ono što najme mi obično u životu radimo to je da imamo velike ciljeve na umu, imamo velike stvari koje su obično negdje i u vremenu i u prostoru udaljene od nas. I to je ono čime smo zaokupljeni, a život iz trenutka u trenutak je nešto što nam promiče, nešto čega nismo doista svjesni. Dakle, osvijestiti te male stvari je iznimno važno za kvalitetu našeg života.

Ono što nam netrajnost nadalje pokazuje je to da je zapravo svaki oblik prianjanja suvišan. I kontempliranje netrajnosti nam zapravo pomaže da se opustimo, da se prestanemo tako grčevito držati za život, za stvari, za sve ono što je u procesu promjene. I to je veliko olakšanje i veliko oslobođenje. Ne biti vezan za stvari, ne prianjati za stvari, ne znači ne brinuti o njima. To ne znači da je naš odnos indiferentan prema svemu tome. Naprotiv. Jedino što, kad postoji neprianjanje, onda zapravo nema sukoba, nema razočaranja, nema svega onoga što je plod našeg krivog gledišta o svemu onome s čime se u životu susrećemo. I kako taj stisak slabi, kako to prianjanje prestaje, tako je naš doživljaj života puno dublji i uspijemo zahvaćati cijelinu. Nismo isključivo usmjereni na detalje, pogotovo ne na način bivanja vezanim za te detalje i potičući sve one negativne emocije koje pritom tu mogu iznicati. Tako da u tom procesu kontempliranja netrajnosti mi zapravo postajemo sve slobodniji i slobodniji. I naš život dobiva jedan posve drugačiji smisao.

Da posvećenost procesu, posvećenost onome što je sada, onome što je ovdje, jest ono što vodi buđenju. Dakle, buđenju iz tog uobičajenog sna. Jer ako smo uglavnom u prošlosti i budućnosti, ako ne kontempliramo netrajnost, ako nismo doista izravno povezani s onim što je sada i ovdje, onda zapravo obitavamo u tim vlastitim mentalnim konstrukcijama o tome tko mi jesmo, što život jest. Dakle, to je sve zajedno jedna vrlo snažna konstrukcija koja ima moć da nas drži u daljini i odvojeno od života. Dospjeti u taj sadašnji trenutak i kontemplirati netrajnost, znači ostvariti kontakt sa stvarnošću, doći u izravan dodir sa stvarnošću. To je zapravo ono što inicira buđenje i ono što zapravo omogućuje buđenje. Dakle, prepoznati prirodu stvarnosti znači probuditi se. Vidjeti je kao netrajnu, vidjeti je kao uvjetovanu, vidjeti je kao ono što ona doista jest, to znači probuditi se. I to je istovremeno silno oslobađajuće.

Dakle, ovdje ne govorimo o nekakvom zanimanju za prirodu stvarnosti koja je intelektualnog tipa. Eto, zanima me da znam što stvarnost jest, pa onda ću se posvetiti studiranju, proučavanju i usvajanju svih znanja koja govore o toj prirodi stvarnosti. Ovdje govorimo o nečem drugom, govorimo o tom izravnom kontaktu i o susretu sa stvarnošću licem u lice. I taj susret je silno oslobađajući. I taj susret je ono što dokida spavanje, ono što nam omogućuje da izađemo iz tog sna.

No, međutim, ja neću govoriti sada dalje ovdje o ovim ostalim gledištima: viđenju sreće u onome što je patnja, viđenju korisnog u onome što je nekorisno, sopstva u onome što nije sopstvo, zato što bi nam to previše vremena uzelo. No, međutim, činjenica je da dok god se naš život temelji na takvim gledištima, mi sanjamo taj svoj samsarički san, vjerujući pritom da smo budni. I to je ono što je najveći problem zapravo.

Buđenje započinje spoznajom da stvarnost kakvom je mi doživljavamo nije ono što ona doista jest. A nastavlja se kroz praksu moralnosti, meditacije i mudrosti. Ono što prije svega možda treba istaknuti je to da, ako kažemo da je ovaj život san, da li to znači da možemo činiti što nam se prohtije? Da li to znači da naša djela nemaju svoje posljedice? Jer ako se radi o snu, onda ništa tu doista nije stvarno, pa prema tome niti naša djela kakva god bila nisu stvarna, pa onda isto tako niti njihove posljedice nisu stvarne, pa onda možemo činiti što nas je volja. To bi bio, naravno, potpuno krivi zaključak. Iako mi sanjamo ovaj život, naša djela itekako imaju svoje posljedice. I s tog razloga, bilo da djelujemo umom, govorom ili tijelom, trebali bi itekako biti svjesni prirode tog djelovanja. I u budizmu postoji jednostavno načelo kojim se možemo u tom smislu koristiti, a to je načelo koje nam kaže da ne treba povrijeđivati niti sebe niti druge. Moralno djelovanje je ono djelovanje kojim ne povrijeđujemo niti sebe niti druge. I ako živimo na način da djelujemo tako, ne povrijeđujući nikoga tijelom, ne povrijeđujemo nikoga dok se služimo govorom, i ako u svojim mislima, dakle, njegujemo misli koje su zlonamjerne, koje su povrijeđujuće, onda smo zapravo na putu k probuđenju.

No, međutim, mi prakticiramo bivajući u snu i naša praksa se događa u, uvjetno rečeno, u tom stanju spavanja. I ono što je važno za znati, ono što je važno za razumjeti je da, prakticirajući na takav način, mi taj san činimo boljim. Dakle, život postaje bolji i postaje skladniji, s manje stresa, manje napetosti, s manje sukoba, i to je od iznimne važnosti. I naravno, onda i oni naši kratki snovi koje imamo također postaju drugačiji, postaju ljepši, postaju bez noćnih mora. I uopće, ulazak u taj proces te unutarnje preobrazbe je nešto što se duboko i vidljivo odražava na naš život, na naš sveukupan život, ali se isto tako odražava na živote svih onih s kojima smo okruženi, na živote svih onih s kojima dolazimo u doticaju.

Još jednom da ponovim: dakle, trebali bismo nastojati činiti dobra djela, trebali bismo paziti da govorom ne povrijeđujemo druge i da svojim mislima također ne činimo ništa takvo. Dakle, redovita praksa njegovanja uma će učiniti da nemamo noćnih mora i također će učiniti to da naš svakodnevni život postane skladniji i sredniji. Ono što je, međutim, iznimno važno zaznati je da se ništa od toga neće dogoditi samo po sebi i ništa od toga se neće dogoditi ako ne uložimo određeni napor u to, jer kao u svim stvarima, tako i na duhovnoj stazi, u meditacijskoj praksi, bez napora, bez ulaganja napora, bez te mobilizacije — sad, ako kažem — cijelog našeg bića na tom putu, ne možemo očekivati nekakve velike rezultate. Zato je važno potaknuti se na taj put i važno je kretati se malim koracima, ali kontinuirano, redovito prakticirajući, njegujući svoj um svaki dan, bilo u formalnoj praksi meditacije, bilo u svakodnevnim aktivnostima, bivajući pomni, svjesni, prisutni, živeći naprosto u sadašnjosti. To je ono kako se put chana slijedi u životu.

Ja bih se ovdje zaustavio sada. Ovo je velika tema i možete joj pristupiti iz raznih perspektiva. Ja sam ovdje samo htio otvoriti tu temu i sada, ako imate pitanja, bit će mi drago odgovoriti, ako budem mogao. Hvala, Žarko, na još jednom poticajnom predavanju.

Ako imate pitanja, molim vas, dignite ruku i dajte mi vremena da vas uočim i onda ga možete postaviti izravno u mikrofon. Evo, Binbin.

Binbin, hvala. Imam dva pitanja. Jedno je o sanjanju, a drugo je o djelovanju. Sanjanje je nekakva refleksija našeg dnevnog života. Neki snovi su nasumični snovi. Ali nekada su snovi u kontekstu, ali sanjanje sanjarenja je djelovanje. To znači da ne može biti sanjanja, ako govorimo o djelovanju okoline. Sanjanje je nekakva supstancija. Ako je sanjanje sanjarenja nepromjenjivo, sanjanje je djelovanje, možemo ga ostaviti. Ali uvijek, uvijek je rezistencija. To je nekakvo djelovanje, kako se znači što se stvari. Htio bih vidjeti više o sanjanju sanjarenja.

(Prevoditelj napominje: Ja bih se tebi sada konzultirala, ako ne tkorazumije o pitanju, bolje, baš ima problem u tome što ne slijedim dobro, kada se govori na engleskom. Ako nije potpuno razgovijetno, a zbog mikrofona često to nije. Jesi ti možda razumjela pitanje?)

A, u redu. Zamolio sam da popušća sažeti i razumljivije. Možda je moja dikcija malo niska, tako da možda ću napraviti to. Prvo, moje pitanje je o prirodi snova. Neki snovi su povezani s našim životom. To nam daje drugačiju perspektivu, neke poglede. Ali su to snovi koje nisam dovoljno razumjela. Oni su kao... Ne bih mogla razumjeti. San je potpuno drugačiji od življenja. Moram reći da imam neku rezistenciju za sanjanje tih snova. Nisam mogla razumjeti u budizmu. U principu, razumijem da su snovi povijesni snovi. Svakako ću razumjeti Čan. Ali u vijesti življenja, moram razumjeti što nisam mogla razumjeti. Htio bih tumačenje od tebe.

Dobro, hvala ti na pitanju. Sad sam malo bolje razumio. Naime, da, sadržaj snova može biti uznemirujući. Može imati utjecaj na naš svakodnevni život. Ako smo sanjali nešto što je bilo iznimno na neki način značajno, čini nam se da je bilo značajno, onda će to svakako naše nerazumijevanje tog značaja utjecati na naš život, ako se budemo bavili s tim. Ja mislim da, kao što je u ostalom Binbin, ja mislim da se zove, rekla, da takve snove treba otpustiti, jer u konačnici ti snovi dolaze iz našeg, pod uvjetno rečenjem, budnog stanja. Ja sam rekao maloprije da su snovi odraz onoga što se događa u našem budnom stanju. Moguće je — ja ovdje ne želim reći da je analiza snova potpuno bespredmetna i da ona nema svoju svrhu i da ne može biti korisna — no, međutim, ako nam snovi nisu odmah razumljivi, možemo mi se posvetiti jedno kratko vrijeme da ih pokušamo razumjeti, ali u načelu se ne treba baviti s njima. Treba se baviti ovim našim budnim stanjem, treba se baviti javom, treba njegovati svoj um dok smo budni, dok smo na javi. Prvo, to će mijenjati sadržaj naših snova — praksa mijenja sadržaj naših snova — a s druge strane će nam i omogućiti dublji uvid u sebe same, zato što mi jesmo na neki način i naši snovi. I naši snovi su dio nas, naši snovi definitivno nešto govore o nama. Međutim, pokušati dokučiti vlastitu prirodu, pokušati dokučiti to dublje razumijevanje sebe kroz snove, to nije ono čime se budizam bavi. Mi zapravo nastojimo kroz praksu tu praksu na neki način unijeti u snove, a ne snove unijeti u našu praksu. I to je zapravo velika razlika.

Kako unosimo svoju praksu u snove? Neću sad govoriti ovdje o lucidnom sanjanju i o yogi sanjanja, no, međutim, činjenica je da što smo svjesniji i što smo budniji, da su i naši snovi — naime, da naši snovi također postaju usklađeni s našom praksom. I u tom smislu nećemo sanjati nešto što je u potpunoj suprotnosti s tim. Evo, ne znam jesam li bio jasan, ali mislim da treba otpustiti sva ona razmišljanja koja ne vode nekom konkretnom rezultatu, i razmišljanja o snovima mogu postati svojevrsna opsesija poradi koje propuštamo ono što se događa sada i ovdje. A to je jedini trenutak koji mi doista imamo. Evo, nadam se da sam u izvjesnoj mjeri odgovorio na pitanje.

Hvala. Imamo jedno pitanje koje je postavio Antonio preko chata. Pozdrav, koje točno su razlike između biti svjestan i meditirati? Primijenjeno u svakim aktivnostima i ako može, cijenio bih konkretan primjer. Drugo, što znači izravno kontemplirati u odnosu na meditirati ovdje i sada? I treće, kako je praksa meditacije u korelaciji s praksom mudrosti, spomenuto uz praksu moralnosti? Za zahvalnost i poštovanje, hvala.

Ovo su tri pitanja, ne jedno. Možeš sva tri, možeš odabrati jedno. Dobro, dobro.

Koje su razlike između biti svjestan i meditirati? Zapravo nema razlike između bivanja svjesnim i meditacijom. Mi u meditaciji, naravno ovisno je kako ćemo definirati tu svjesnost, ali mi u meditaciji nastojimo biti svjesni, što znači budni, što znači prisutni, što znači ovdje i sada. Što nadalje znači da nismo izgubljeni u svojim mislima o prošlosti i budućnosti, da nismo izgubljeni u raznoraznim pričama koje si neprestano pričamo. Naravno, mi možemo reći da i dok razmišljamo o prošlosti, da smo isto tako svjesni. Mi smo svjesni onoga o čemu razmišljamo ili svjesni smo onoga čime se naš um u tom trenutku bavi, ali to nije ona svjesnost o kojoj ovdje govorimo. Dakle, biti svjestan znači izaći iz tih priča, biti svjestan znači izaći iz razmišljanja o prošlosti i budućnosti i biti ovdje i sada. U meditaciji nam pomažu metode meditacije, objekti meditacije. Dakle, možemo biti sa svojim dahom, možemo biti sa svojim tijelom dok nešto radimo, dok hodamo. To je ono što zapravo podržava to bivanje u sadašnjem trenutku.

Drugo pitanje je što znači izravno kontemplirati u odnosu na meditirati u ovdje i sada. Pa opet se radi zapravo o sinonimima. Makar, izravna kontemplacija ima jedno dodatno... Možemo reći da je svaka meditacija izravna kontemplacija, ali kad se kaže izravna kontemplacija, onda zapravo se misli na to da onome što kontempliramo, ništa ne dodajemo i ništa ne oduzimamo. To znači izravno kontemplirati. Dozvoliti onome što promatramo da se samo predstavi. Dakle, ne tumačiti, ne opisivati, ne uspoređivati, ne ulaziti ni u jednu od tih drugih mentalnih operacija, da tako kažem, već jednostavno promatrati. Dakle, kontemplacija ovdje ne znači razmišljati, nego promatrati. To je razlika. Dakle, izravno promatrati. To može biti nešto što je u našem vidnom polju ili nešto što slušamo ili nešto što dodirujemo, ali u svakom slučaju, koristimo bilo koje osjetilo da je u pitanju. Izravno kontemplirati, dakle, znači izravno promatrati, promatrati bez uspoređivanja, imenovanja, prisjećanja ili bilo čega drugog vezanog s taj objekt.

I u kakvoj je praksa meditacije korelaciji s praksom mudrosti? Meditacija ima za cilj postignuće mudrosti. I kada govorimo, s druge strane, kada govorimo o praksi mudrosti, može se govoriti o praksi mudrosti, zato što mudrost narasta na tri načina. Mudrost narasta slušanjem, pa možemo govoriti o praksi slušanja. Mudrost narasta razmišljanjem o onome što smo čuli, ili recimo razmatranjem ili, kako bih to rekao, razmatranjem onoga što smo čuli u svjetlu vlastitog života i vlastitog iskustva. U tom smislu, razmišljanje — kada čujemo nešto i kada onda to pokušamo primijeniti na sebe. Dakle, to je taj drugi način. I treći način je kroz praksu meditacije. Dakle, kada ne slušamo, ne razmišljamo, nego nastojimo vlastitim očima izravno vidjeti je li to o čemu smo slušali i o čemu smo razmišljali doista istina. I četvrti stup bi bio stvaranje mudrosti. To je kada to isto vidimo i znamo za sebe je li nešto ovako ili onako.

Evo, nadam se da ovo odgovara na ova tri pitanja.