Kako oprostiti i pustiti

Kako nadići i otpustiti neprijateljstva i zamjeranja? Kako se mudro suočiti s nepravdama? Treba li opraštati? Kako oprostiti i pustiti?

Javno predavanje učitelja Žarka Andričevića održano online u ožujku 2024 može nam pomoći u jasnijem viđenju i razumijevanju odgovora na ova velika pitanja.

......

Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.

Transcript

Dobra večer svima i dobrodošli na naše predavanje.
Pozdrav i vama koji ste u drugim vremenskim zonama, gdje nije večer.
Prvo da provjerim čujemo li se dobro.
Čujemo li se dobro? Dobra večer.

Do sada smo se u prethodna četiri predavanja bavili poezijom chana.
Od danas se vraćamo važnim temama iz svakodnevnog života.

Kao što vjerojatno znate, tema večerašnjeg predavanja je: Kako oprostiti i otpustiti.
Prije nego što kažem nešto o praštanju i otpuštanju, važno je podsjetiti se na činjenicu da u međuljudskim odnosima postoji izuzetno mnogo neslaganja, sukoba i povređivanja – svega onoga s čime se u životu teško nosimo.

Mi smo neprestano u stanju djelovanja umom, govorom i tijelom, kako se to u budizmu kaže.
U toj interakciji s drugima često smo vođeni vlastitim interesima, ciljevima i željama, pa je određena razina neslaganja i sukoba praktično neizbježna.

To zapravo znači da svi imamo iskustvo povrijeđenosti. Svi nosimo to iskustvo sa sobom.
U prošlosti smo mnogo puta bili povrijeđeni. No, dok smo vrlo osjetljivi na to kako se drugi odnose prema nama, nismo uvijek jednako osjetljivi na to kako se mi odnosimo prema drugima.

To je, čini mi se, problem naše egocentričnosti, prevelike usmjerenosti na sebe.
Kad je riječ o osjetljivosti, treba reći da smo najosjetljiviji na povrede od strane onih koji su nam najbliži. Upravo su obiteljski odnosi možda ono na što smo najosjetljiviji.

Vjerujem da u svakoj obitelji postoji određenih neslaganja, zamjeranja i sukoba.
To je gotovo prirodna pojava. Iako obitelj doživljavamo kao sigurno utočište i mjesto s osobama koje su nam najbliže – mjesto gdje bismo se trebali osjećati sigurno i gdje bi trebao vladati sklad – nije uvijek tako.
Te obiteljske situacije često su nam najteže.

Mnogo je ljudi koji svoje roditelje krive za sve loše što im se u životu događa.
Kakav odnos prema tome zauzeti? Vrlo je zanimljivo pitanje.
Vratit ćemo mu se kasnije, ali činjenica je da osobama koje su nam najbliže – onima koji su nam dali život i odgojili nas – često najviše zamjeramo.
To ne znači da to zamjeranje nije opravdano. Roditelji su različiti, nisu svi vješti u odgajanju djece i često griješe, što ima dugoročne posljedice. No, to je posebna tema.

Kad govorimo o neskladu, čini mi se jasnim da se on prelijeva s osobne razine na odnose u obitelji, iz obitelji na širu zajednicu, pa i na naciju i međunacionalne odnose.
U posljednje vrijeme svjedočimo teškom, napetom i gotovo ratnom stanju u našoj blizini.
Sve je to posljedica nesklada koji, kako se u budizmu gleda, proizlazi iz neznanja, nerazumijevanja, pohlepe, mržnje i drugih negativnih emocija koje često vladaju nama.

Da se vratimo na osobnu razinu: teret povrijeđenosti, zamjeranja, ogorčenosti i ljutnje često nosimo kroz cijeli život.
Bilo da su u pitanju naši roditelji, članovi obitelji ili drugi ljudi s kojima dolazimo u kontakt.
Taj je teret često pretežak i na neki način oblikuje našu sadašnjost, pa čak i budućnost.

Pitanje je kako se izliječiti od zatrovanosti takvim stanjima, kako se izliječiti od trauma prošlosti.
To nas dovodi do opraštanja i otpuštanja – naše večerašnje teme.

Opraštanje se u svim religijama smatra vrlinom, unatoč razlikama u shvaćanju.
Ono je doista važan faktor u uspostavljanju mira, možemo slobodno reći i zdravlja, te važan faktor u pomirenju zavađenih strana.

Na što bih vam večeras želio skrenuti pažnju kada govorimo o opraštanju jest da je ono središnji koncept u kršćanstvu.
Shvaćeno na kršćanski način, opraštanje je duboko utkano u našu kulturu. Druga je stvar, naravno, koliko se ono u praksi primjenjuje.

Ali kada govorimo o opraštanju u kontekstu budizma, treba imati na umu razlike koje postoje.
Prije svega, budizam nije teistički sustav, pa se stoga čovjek, svijet i odnosi koji postoje razumijevaju drugačije.
Jednostavno rečeno, u budizmu nema vrhovnog bića koje nas kažnjava i nagrađuje i koje ima moć da nam oprašta.
Umjesto toga, postoji ono što nazivamo zakonom karme. Priroda samog djela čini razliku između dobrog i lošeg, pa tako i u odnosu na posljedice takvog djelovanja.

Druga stvar koju je važno znati jest da budizam čovjeku daje središnju ulogu, ali i svu odgovornost koja uz nju ide.
No, nije samo odgovornost ono što čini tu ulogu. Budizam čovjeku također daje, kako bismo rekli, vjeru u njegov potencijal za oslobođenje.
Ono što je važno razumjeti jest da jedino mi možemo promijeniti svoj život. Jedino smo mi ti koji možemo mijenjati svoju karmu.
Ne možemo računati ni na samog budu, jer ni on ne može promijeniti našu karmu. On nema moć da nam oprosti sve grijehe i da nas tako očišćene spasi.
To možemo učiniti jedino mi sami. I u tom kontekstu treba razumjeti praksu opraštanja u budizmu.

Evo kao mali uvod u budističko razmišljanje o opraštanju. Pročitat ću vam dva stiha iz Dhammapade, zbirke Budinih izreka. Ona glase ovako:

"Mržnja se ne smiruje mržnjom,
mržnja se smiruje ljubavlju.
To je vječni zakon."

I još jedan:
"Onaj koji ne vidi svoje prijestupe kao prijestupe
i onaj koji ne oprašta drugome koji je priznao svoje prijestupe –
obojica su budale.
Onaj koji vidi svoje prijestupe kao prijestupe
i onaj koji oprašta drugome koji je priznao svoje prijestupe –
obojica su mudri."

Treba reći da je, kada govorimo o opraštanju u budizmu, ono zapravo neuvjetovano.
Ovdje se istina govori o onoj drugoj strani koja je počinitelj i koja priznaje svoje prijestupe. I zato što priznaje ta loša djela, toj se osobi oprašta.
Međutim, u budizmu je opraštanje neuvjetovano.
Ono ne ovisi o tome priznaje li druga strana svoje greške, kaje li se, ispričala se ili nije.
Kada opraštamo, svoje opraštanje ne temeljimo i ne uvjetujemo onim što će drugi učiniti ili ne učiniti.
Takav čin opraštanja ima vrlo dubok smisao.

Opraštanje je u stvari čin suosjećanja prema počinitelju, ali istovremeno i način unutarnjeg preobražaja.
Čak se ide dotle da se kaže kako bismo trebali osjećati zahvalnost prema počiniteljima, zato što su nam dali priliku za napredak u praksi.
Dakle, tu govorimo o potpunom unutarnjem preobražaju – iz stanja povrijeđenosti, iz uvjetno rečenog bivanja žrtvom, u stanje oslobođenosti od tog osjećaja.

Treba znati da zapravo postoje dva razloga za opraštanje.
Čini mi se da je teško oprostiti nekome tko nas je povrijedio, pogotovo ako su nas djela drugih duboko povrijedila.
Ako na neki način ne osvijetlimo ono što je dovelo do takvog povrijeđivanja, ako ne osvijestimo stanje u kojem se počinitelj nalazio kada nas je povrijedio – bit će jako teško oprostiti.
Moramo imati vrlo snažne i valjane razloge za opraštanje.

Prvi od ta dva razloga jest onaj koji nam kaže da su počinitelji, kad god povrijeđuju druge, u stanju neznanja. I to je stanje neznanja ono koje je zapravo odgovorno za povrijeđivanje.
To je, čini mi se, jako važno razumjeti. U budizmu ljudi nisu izvorno zli. To što su nas u jednom času povrijedili ne znači da je to njihova prava priroda, da to uvijek čine i da će uvijek činiti.
Jako je važno razumjeti tu psihološku situaciju, uzroke i uvjete počinitelja – odnosno ono što je dovelo do toga da nas netko povrijedi.
Drugim riječima, taj čin povrijeđivanja ne treba poistovjetiti sa počiniteljem. Treba razumjeti odnos i kontekst koji postoji.

Drugi razlog je taj što nam se obično čini da počinitelji – ljudi koji nas povrijeđuju – nekako prolaze nekažnjeno.
Čini nam se da, ako ih mi ne kaznimo za ono što su nam učinili, onda ništa nema smisla.
Takvo razmišljanje nije potpuno ispravno. To je zato što, kad god netko povrijeđuje drugoga, to je određeni način djelovanja – neka vrsta nasilja ili povrijeđivanja (ima ih raznih: fizičkog, emocionalnog, psihološkog...).
To djelovanje ostavlja svoje sjeme u umu onoga tko ga je počinio. Ta će sjeme prije ili kasnije dozreti, ta karma će dozreti, i osoba koja je počinila takve prijestupe zapravo će, silom karme, ispaštati za ono što je učinila.

Da ne kažem da je u samom trenutku počinjenja, dok netko povrijeđuje drugoga, ta osoba već zapravo kažnjena za ono što radi.
Ne možete biti u dobrom mentalnom stanju i zlostavljati nekoga. Morate biti u prilično jadnom mentalnom stanju – ispunjeni ljutnjom, bijesom, zamjeranjem – da biste, djelujući iz takvog stanja, nekoga povrijedili.
Ne radi se samo o tome da će se posljedice takvog djelovanja pojaviti puno kasnije; one su na neki način već tu, prisutne već u samom činu povrijeđivanja.

Takvo razmišljanje o opraštanju u nama potiče suosjećanje prema ljudima koji su nas povrijedili.
I kada možemo osjetiti takvo suosjećanje, onda smo zapravo na neki način već slobodni.
To je situacija u kojoj ne brinemo više o sebi, nego suosjećamo s drugom stranom – koja nije razriješila svoj unutarnji sukob i koja je možda i dalje u stanju nesklada te povrijeđuje druge ljude.

Eto, to su, čini mi se, dva temeljna razloga koja treba imati na umu kada govorimo o opraštanju drugima za sve loše što su nam u životu učinili.

No, ono što sam maločas rekao – da opraštanje nije samo čin suosjećanja prema drugima, u ovom slučaju počiniteljima, nego je i način unutarnjeg preobražaja – taj se unutarnji preobražaj događa kroz oslobađanje od taloga prošlosti.
Kada koristimo tu praksu opraštanja, radimo to na vrlo svjestan način. Radimo to da bismo promijenili odnos prema svojoj prošlosti.
Ne možemo promijeniti prošlost. Ono što se dogodilo, dogodilo se. Ali možemo promijeniti svoj odnos prema prošlosti.
Već sam spomenuo: ogorčenost, zamjeranje, ljutnja – sve ono što čini takav odnos – oblikuje našu sadašnjost, oblikuje našu percepciju, način na koji vidimo sebe i druge, način na koji vidimo svijet.
A taj pogled na svijet nije nešto što nas čini sretnima, a bogami ni druge ne čini sretnima.
Zato je iznimno važno promijeniti taj odnos prema prošlosti, osloboditi je se.
Drugim riječima, razvezati one čvorove iz prošlosti koji nas drže vezanima u sadašnjosti, koji je uvjetuju i oblikuju, koji nam ne daju da budemo slobodni.

Naravno, opraštanje drugima za sve loše što su nam učinili ne ide bez razmatranja vlastitog djelovanja.
Ono je čak na prvom mjestu. Mi prvo moramo razmotriti sve ono loše što smo mi drugima učinili, to duboko osvijestiti, pokajati se i obećati sebi da to više nećemo raditi.
I kad smo to napravili, onda, naravno, opraštamo i drugima.
To je način da oprostimo i sebi i drugima i da ostavimo prošlost iza sebe – da se okrenemo onome što je ovdje i sada.

Ta promjena odnosa prema prošlosti, ostavljanje tog tereta iza sebe, zapravo je potpuni preduvjet za njegovanje uma u sadašnjosti.
Preduvjet za sabranost, prisutnost, jasnoću, za bivanje u sadašnjem trenutku, za dublje razumijevanje sebe, života i svijeta u kojem jesmo.
S tog razloga ono ima neizmjernu vrijednost u praksi.

Zanimljive su ove tri kvalitete, ili vrline – mogli bismo ih nazvati.
S jedne strane, to je praštanje; s druge strane, pokajanje; s treće strane, zahvalnost.
To su vrlo zanimljive kvalitete, zato što nas oslobađaju ne samo negativnog utjecaja prošlosti, nego nas oslobađaju i naše egocentričnosti.

Iz perspektive egocentričnosti, nismo skloni priznati svoje greške. Skrivamo ih, uljepšavamo sliku o sebi. Za sve loše što nam se događa, drugi su krivi.
Zato sam maločas rekao da je pokajanje ono čemu prije svega treba pristupiti.

Isto tako, opraštanje drugima... Iz perspektive egocentričnosti, drugi su krivi za sve loše što nam se u životu događa.
Jer da nije njih, da oni nisu takvi, da su prema nama drugačiji, da nas podržavaju, vole, cijene, poštuju – onda bi naš život izgledao potpuno drugačije.
Zato je jako važno shvatiti da naša sreća u konačnici ne ovisi o drugima i da drugi zapravo nisu izvor naše nesreće u životu, i ne trebaju to biti.
S tog razloga, u osvrtanju na druge – osobito na ono loše što su nam učinili – trebamo im oprostiti.
Ali i u svjetlu činjenice da smo i mi sami povrijedili mnoge osobe u svom životu.
Kao što ni mi nismo slobodni od toga da povrijeđujemo druge, tako bismo trebali imati više razumijevanja za one koji nas povrijeđuju i biti spremniji oprostiti im.

Treća stvar je zahvalnost. Zahvalnost je također vrlina, pozitivna emocija – kako god – koja nije svojstvena egocentričnosti.
Mi sve loše što nam se događa pripisujemo drugima, a zasluge za sve dobro prisvajamo sebi.
Zato je osjećati zahvalnost i razvijati taj osjećaj iznimno važno.
Kao što proizlazi iz ovoga što sam maločas rekao, lako je osjetiti zahvalnost prema ljudima s kojima smo dobro, prema onima koji nam očito pomažu i uvijek su tu kad ih trebamo.
Ali osjetiti zahvalnost prema onima s kojima smo u opoziciji, prema onima koji nas povrijeđuju – to je puno, puno teži zadatak.
No, iz perspektive prakse, neizmjerno je vrijedan.

Ovdje također treba reći da oprostiti ljudima to što su nas povrijeđivali – to opraštanje nije znak slabosti.
Često se, čini mi se, može naići na takvo gledište: da su oni koji opraštaju, a ne osvećuju se, zapravo slabi, i da je to izraz neke unutarnje slabosti.
Ja bih rekao da je situacija posve suprotna. Puno više snage treba za oprostiti nego za uzvratiti istom mjerom.

Mehanizam koji se pokreće kad nas netko povrijedi obično je takav da u nama potiče, s jedne strane, ljutnju i odbojnost, što može rezultirati željom za osvetom.
S druge strane, može rezultirati povlačenjem u sebe.
U svakom slučaju, ono što se događa jest da se ne možemo osloboditi snažnog dojma da smo povrijeđeni, da smo na neki način oštećeni i zlostavljani – kako god to netko doživljavao.
I ne prestajemo razmišljati o tome. Ne možemo se osloboditi tih misli. Zato je to tako problematičan doživljaj.

U budizmu, a i u chan-u, često se kaže da ljudi u odnosu na ono što doživljavaju mogu biti poput kamena, poput stijene.
U smislu da kad nešto dožive, to ostaje kao uklesano u kamenu i ne mogu zaboraviti. To ih potpuno određuje.
S druge strane, postoje ljudi koji su poput pijeska na obali mora – kad nešto napišete, vjetar ili more vrlo brzo izbrišu.
Neko vrijeme ostaje, ali onda nestane.
Treći tip je onaj koji ima um poput mora ili vode. Možete pokušati pisati po vodi, ali pisanje neće ostaviti traga.
Nešto se dogodilo, ali kao da se i nije dogodilo. To je ideal kojem težimo.
To je mentalna stabilnost koju ništa ne može izbaciti iz ravnoteže, koju ništa ne može poremetiti ili oduzeti tu unutarnju stabilnost i mirnoću.

Ovo o čemu sam govorio – praštanje, pokajanje, zahvalnost – sve su to zapravo oblici prakse.
I to prakse koja se u kontekstu chan-a ponekad provodi kao oblik meditacije, a ponekad kao ritual.
Često je to spoj rituala i meditacije. Postoje određene ceremonije koje se mogu raditi – ceremonije pokajanja ili ceremonije zahvalnosti.
Ali ono što je ovdje važno spomenuti jest da su i pokajanje i opraštanje zapravo oblik unutarnjeg pročišćenja.
To su načini da očistimo svoj um od onoga što je suvišno, nepotrebno i što nas uvjetuje u načinu na koji doživljavamo sebe i svijet oko sebe.

Postoji još jedna vrlo vrijedna praksa koja je potpuno sukladna ovome što sam spomenuo, a to je praksa razvijanja blagonaklonosti – ili prijateljstva, ili ljubavi, kako god – prema svim osjetilnim bićima.
Na sanskritu se to naziva maitri. Svrha te prakse, kao i svih ovih koje sam spomenuo, zapravo je pomiriti se sa sobom i pomiriti se sa svijetom.
Pomirenje sa sobom i sa svijetom pretpostavka je dubljem razumijevanju sebe i svijeta. A ono je pak pretpostavka slobodi.
To je, čini mi se, uzročno-posljedični slijed prisutan kada govorimo o praštanju i otpuštanju.

Nisam posebno spominjao otpuštanje, ali zapravo je čin praštanja istovremeno i čin otpuštanja.
Otpuštanje je inače temeljna meditacijska praksa u chan-u.
Ona započinje otpuštanjem tjelesne napetosti, a nastavlja se otpuštanjem lutajućih misli u meditaciji.
Međutim, to se otpuštanje odnosi i na sve nekorisno djelovanje. Nekorisnim djelovanjem smatramo ono što nas vodi dublje u patnju.

Evo, ja bih se ovdje zaustavio.
Moram reći da je tema opraštanja zapravo vrlo slojevita. Pogotovo ako bismo htjeli istražiti – ja sam samo usput spomenuo da se opraštanje u kršćanstvu razumijeva drugačije nego u budizmu.
Iako, naravno, obje prakse imaju približno isti učinak na međuljudske odnose.
Ali kada bismo htjeli istražiti razlike između kršćanskog i budističkog poimanja opraštanja, ili kada bismo se upustili u to kako se u drugim religijama – ostalim abrahamskim ili dalekoistočnim – shvaća opraštanje, onda bi to ovu temu učinilo doista kompleksnom i slojevitom.

U svakom slučaju, treba imati na umu da je opraštanje važno zbog nas i zbog drugih.
Zbog nas, zbog drugih.

Evo, ja bih se zaustavio ovdje večeras. Ako imate kakvo pitanje, bit će mi drago ako budem mogao odgovoriti.
Ok. Ako nemate pitanje, ja ću vam oprostiti.
Ok. Nadam se da ćete i vi meni, ako ne budem znao odgovoriti.

Ja vas ne vidim sve, pa ne znam ima li pitanja ili nema.
Nemate pitanje? Ok.

Čini mi se da je važno donijeti odluku.
Važno je donijeti odluku: oprostiti svima koji su vam, nažalost, nešto napravili.
Prvo zbog vas samih, a onda i zbog svih drugih. Ali važno je donijeti tu odluku.
I važno je to početi provoditi. Taj proces opraštanja obično je dug.
Nije kratak. Ponekad treba puno vremena, ponekad ne – ovisno od osobe do osobe, ovisno o težini povrijeđenosti.
Ali iznimno je važno donijeti takvu odluku.
I prestati živjeti sa zamjeranjima.
Prestati živjeti s gorčinom u sebi.
Prestati živjeti sa svim onim što nas drži zarobljenima, a dolazi iz naše prošlosti u odnosima s drugima.
Zato neka vam ovo večeras o čemu smo govorili bude poticaj da tako nešto napravite.
U protivnom, nema nekog naročitog smisla govoriti o opraštanju ako ga nećemo primijeniti u vlastitom životu.

Eto, toliko od mene.